BeliOrlovi.rs > FSS > Jović i Pavlović bez pehara, ali sa iskustvom više – bolno finale u Rimu
Olimpijski stadion bio je sinoć domaćin istorijskog trenutka za Bolonju, koja je nakon više od pola veka podigla trofej Kupa Italije, pobedivši Milan rezultatom 1:0. I dok je slavlje tima Vićenca Italijana odjekivalo večnim gradom, srpski reprezentativci Luka Jović i Strahinja Pavlović izlazili su s terena pognutih glava – sa žalom zbog propuštene prilike, ali i sa iskustvom koje će im sigurno koristiti u dresu nacionalnog tima.

Jović: Od heroja protiv Intera do promašene šanse

Nakon što je briljirao u polufinalu protiv Intera sa dva pogotka, Luka Jović je ušao u finale sa velikim očekivanjima – kako svojih saigrača, tako i navijača. I zaista, već u 10. minutu imao je šansu utakmice za Milan. Ostao je sam na četiri metra od gola, ali golman Bolonje Lukaš Skorupski je dvostrukom intervencijom izrastao u junaka.

Bila je to jedina prava prilika “rosonera” tokom celog meča. Jovićev pokušaj ostao je usamljeni tračak nade u sumornom večernjem izdanju ekipe Serža Konseisaa. U 62. minutu, srpski napadač je zamenjen, a ni njegovi naslednici s klupe nisu uspeli da probude Milan.

Za Jovića, ovo je bilo gorko podsećanje da je granica između junaka i tragičara u fudbalu često svega nekoliko sekundi duga. Ipak, njegova forma u završnici sezone može da raduje selektora Srbije pred predstojeće izazove.

Pavlović: Tvrda partija u teškoj noći

Za razliku od Jovića, Strahinja Pavlović nije imao direktan uticaj na ishod meča, ali je ponovo pokazao zašto ga mnogi vide kao stub buduće odbrane Srbije. Kao starter u finalu, pružio je solidnu partiju, posebno u prvom poluvremenu kada je uspešno zatvarao prilaze golu i ulazio u duele bez straha.

Međutim, ni njegova stabilnost nije bila dovoljna da se izbegne poraz. Gol koji je presudio došao je iz gužve i nesrećnog odbitka lopte, nakon čega je Dan Endoje hladnokrvno pogodio mrežu Milana. Iako Pavlović nije bio direktno krivac, timski pad koncentracije bio je dovoljan da Bolonja iskoristi jedinu pravu šansu i dođe do istorijskog trofeja.

Perspektiva za Srbiju

Poraz boli, ali iskustvo igra finala nacionalnog kupa pred punim Olimpikom je dragoceno za obojicu. I Jović i Pavlović su prošli kroz emotivni rolerkoster – od nade, preko frustracije, do tišine svlačionice. Ali baš takvi mečevi grade karakter.

Srbija će u junu imati velike ambicije na međunarodnoj sceni, a igrači koji su okusili težinu velikih mečeva biće ključni. Jovićev napadački instinkt i Pavlovićeva čvrstina u defanzivi predstavljaju temelje na kojima se gradi ozbiljna reprezentacija.

Ako ništa drugo, ovo finale je podsetnik da srpski fudbal ima reprezentativce sposobne da nastupaju na najvišem nivou – čak i kad trofeji izmaknu.

Dodaj komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Pratite Bele Orlove na FB