BeliOrlovi.rs > Iz navijačkog ugla > Gde je srpski fudbal na mapi sveta?

 

 

 

 

Ima li spasa srpskom fudbalu? Ili bolje rečeno, imamo li načina, snage i volje da promenimo situaciju u našem fudbalu?

 

Prošlog leta smo se, kroz film „Montevideo, Bog te video“, prisetili uspeha reprezentacije Srbije na prvom SP u Urugvaju.
Nadali smo se i još uvek se nadamo da će jedna generacija ponoviti taj uspeh ili ga čak uvećati.  Ali nikada nismo, ne radimo i verovatno nećemo ništa  ni uraditi da se ta nadanja i želje pretvore u stvarnost. Zašto? Da li nam je lakše da se prisećamo gorkih ukusa koji su nam ostali nakon SP u Južnoj Africi, pa tako nam se dese neke Severne Irske, Farska Ostrva, propustimo Evropsko prvenstvo, opravdavamo se ponašanjem navijača, nesrećom….
A učili smo vekovima kroz istoriju da sreća prati hrabre i to da smo kao narod uvek bili prvi u borbama i iskazivali svoju hrabrost. I kako da shvatimo ono što se dešava danas? Jesu li to znaci da srpski mladići više nisu hrabri, da nas svi mogu ugnjetavati kako požele i da nam se čak i prijateljske utakmice pretvore u tragične poraze?!

Kvalitet naših fudalera nije sporan. Slušamo često pohvale stranih menadžera koje stižu na adrese naših reprezentativaca, a još uvek smo sposobni da vidimo kako dobro ti momci igraju u svojim klubovima.  Šta je onda sa nacionalnim timom? Zašto ti dobri momci ne mogu da naprave nešto više u reprezentaciji? Igra u klubu je uvek bila preporuka za selektora pri sastavljanju spiska reprezentacije i verujem da su te principe poštovali i naši selektori, ali zašto  onda svi ti momci nisu iskoristili pozive za dokazivanje i moguću promenu kluba, odlaska u neku bolju sredinu?!

 

Odnos prema grbu – fudbaleri, selektori, uprava

Naslušala sam se priča kako su naši fudbaleri „nakupili para“, pa ih reprezentacija više ne zanima, odušaka nakon odlaska nekih reprezntativaca i sigurnih procena da ćemo svaku narednu utakmicu da dobijemo, a onda dve prijateljske utakmice i dva poraza – Honduras i Meksiko. Pa se sve to izjalovilo i svi odlučiše da više ne veruju fudbalerima i njihovoj sposobnosti da nekoga pobede. Nisam verovala ni tada, ne verujem ni danas u sve te priče… prosto ne želim. Ostajem jedna od retkih navijača koji će bez obzira na sve pružati podršku našoj reprezentaciji i reprezentativcima. Ne želim da neko pomisli da zatvaram oči i ne vidim da se neke stvari moraju promeniti i  to hitno, i zato  hoću da obrazložim svoje stavove.
Ne verujem u te priče o odnosu pojedinih fudbalera, jer smatram da svako od njih bez obzira gde igrao, voli svoju zemlju i da na neki način neuspeh u reprezentaciji umanjuje njihov kvalitet i vrednost u očima klupskih menadžera. Mislim da je i njima samima dosta upoređivanja sa vaterpolistima, košarkašima, teniserima, odbojkašima i kritika u tom poređenju. Ipak, ukoliko neko od njih ipak ne želi da poštuje nacionalni grb, valjda bi selektor i uprava Saveza, kao ljudi od autoriteta trebalo istog da sankcionišu, pošalju na klupu, na tribine… pa kad se promeni, razmisliti o novom pozivu.

Tu nam se otvara pitanje imaju li selektor i uprava dovoljno autoriteta i sposobnosti da sankcionišu fudbalere! Čini se da nemaju. Da nije tako, naša reprezentacija bi na terenu izgledala drugačije. Disali bi orlovi kao jedan, leteli bi neustrašivo prema plenu – prema nova tri boda. Viđali smo mi tu sliku u vreme kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2010, pa delom i na tom prvenstvu, a onda su kola krenula nizbrdo. Kako sam rekla na početku, desile su nam se Severne Irske, Farska Ostrva,  na kraju onaj penal protiv Slovenije, i sve to je prouzrokovalo oproštajni pozdrav od Evrope. Baš ONAJ penal protiv Slovenije mi ne da miran san. Razmišljam i ne mogu da shvatim, zašto selektor nije bio taj koji je doneo odluku o strelcu penala, o nekom igraču iz napada ili čak veznog reda. Ne, kad se desio taj čuveni penal, naši Orlovi su „bežali“ od lopte kao da je vrelo železo, pa će ih opeći, čekali ko će prvi smoći hrabrosti da šutne loptu sa bele tačke. Vidić onako hladan kao špricer, skoncentrisan, kao i uvek, uzeo je tu loptu i ošutao… ali u pogrešan ugao. I nastale su lavine pljuvanja po njemu i drugima, uz „neoborivi dokaz“ –  namigivanje Handanovića u donji ugao u koji je kasnije Vidić i poslao loptu. Noćima sam se prisećala tih minuta, pokušavala da nađem razlog zašto je štoper pucao penal, ko bi drugi to uradio bolje i opet se vraćala na isto – na početak.

Prvo smo „tražili“ ostavke, pa onda pljuvali fudbalere koji su napustili reprezentaciju, a nikada se nismo upitali koji su pravi razlozi njihovog odlaska. Zašto smo dozvolili da u kratkom periodu reprezentaciju napuste fudbaleri koji su u svetskom fudbalu respektabilna imena?!

Gde je tada bila uprava i selektor da poprave atmosferu u timu, da motivišu fudbalere za bolje rezultate… ali da ta motivacija ne bude novčana. Gde su tad bile menadžerske sposobnosti da jedan čovek, selektor, bude lider, da uspostavi red i da svakom fudbaleru da zadatak kako bi se ovaj osećao ne otuđivim delom reprezentacije? Mislim da je svima dosta priča na relaciji klubova i Saveza, novinarskih članaka o (ne) zakonitim radnjama….. Vreme je da uprava Saveza povuče prave konce – da stvore jaku fudbalsku instituciju, ne dozvole „izvoz“ mladih talenata, da postave standarde ponašanja, odaberu selektora koji će znati da kaže NE i bude iznad reprezentativaca. Nije više, čini mi se, važno da li će taj selektor biti Srbin ili ne, samo neka bude čovek koji može da otera oblake iz srpskog fudbala. Što bi se reklo, da se zna ko nosi pantalone, ja ću nastaviti – a ko dres (šorts).

 

Navijači

Navijači su u našem fudbalu posebna bolna tačka. Ne znam zašto, ali u novije vreme, oni su ti od kojih se očekuju promene – nema bakljade, preglasnog navijanja, traže se smene u navijačkim savezima… A zauzvrat, ti navijači, 12. igrač na terenu i često snaga reprezentacije, ne dobijaju ništa. Ali, kad bolje razmislim, takvim odnosom prema navijačima, gubi i reprezentacija – na reprezentativnim utakmicama sve je manje onih koji veruju u pobedu, a i oni malobrojni koji dođu trude se da pošalju kontra poruku Savezu, selektoru….

Prihvatam to da trebamo smanjiti navijačke nerede, ali isto tako moramo biti svesni da reprezentacija ne vredi ako nema publike na stadionu. Pa imali smo primere igranja pred praznim tribinama – tišina, muk…. čuje se poneki dogovor fudbalera, sugestija sa klupe i to je sve.

Ponavljam: „Nema jake reprezentacije bez navijača!“

Ali navijača, ne samovoljnih kritičara koji će biti tu da sve, pa čak i pobedu iskomentarišu i umanje njenu vrednost. Navijači su oni koji će oprostiti poraz, ali ne i lošu organizaciju igre i zalaganje, a druge neću da komentarišem…. dovoljno su govorili o sebi.
FIFA, reprezentacije u okruženju

Ne tako davno, Srbija je na čelu sa Radomirom Antićem postigla zavidan napredak na FIFA listi – sa 44. mesta došli smo na 11. Tad smo se podsmehivali reprezentacijama u okruženju, na pomalo sportski, a pomalo i na nesportski način. I imali smo razloga, bili smo ubedljivo bolji od BiH, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, pa smo podignute glave i širokog osmeha smišljali fore i fazone povodom tih uspeha. Ali smo se opet opekli i uverili da ništa ne traje večno. Pokazali su nam to Slovenci na Svetskom prvenstvu, a u njihovu snagu smo se uverili u kvalifikacijama za EURO 2012. I Hrvati su se plasirali na EURO, vratili staru slavu. Bosni i Hercegovini je malo falilo da se kvalifikuju na EP, ali kako reče njihov selektor, Ronaldo je važniji od Džeka na EURU. Njihov kvalitet prepoznala je jedna od najboljih reprezentacija na svetu – Brazil i uputila im poziv za prijateljsku utakmicu. Komšije su, rešivši stvari u svom Savezu, oberučke prihvatili poziv, a ne kao mi da šaljemo i dobijamo pozive od Hondurasa i Ćićaritovog Meksika.

Crnogorci se ne mogu pohvalti boljom situacijom nego kod nas, ali predsednik njihovog fudbalskog saveza, Dejan Savićević odlučan je u nameri da promeni situaciju, pa je tako nakon loših rezultata uručio otkaz selektoru i krenuo u akciju „čišćenja“ fudbalskih redova. Makednoci nekako zaostaju u fudbalu, ali je u poslednje vreme primetan i njihov napredak.

Znači, samo mi padamo! I  nije čudo što sad oni kojima smo se podsmehivali, zbijaju šale na naš račun, a mi moramo sve to da istrpimo i hodamo pognute glave.

Sad, umesto pozivnica i pohvala od Platinija i ser Blatera nam stižu opomene i kazne za nekorektno ponašanje selektora(Antića), divljanje navijača u Đenovi, odštetu za Mrđinu povredu i  za još toliko toga što verujem ni njima samima nije jasno na osnovu čega – važno je da se u Beograd pošalje opomena.

Do kad više ovako?!

 

Znam da u Srbiji ima fudbalski obrazovanih ljudi  koji su sposobni da dovedu najbolje sponzore, selektore, da od naše reprezentacije stvore velesilu, da nam vrate stari sjaj i mesto koje nam pripada na zvaničnoj listi FIFA-e, a sigurno je da zaslužujemo više od ovog danas.

Samo, ti ljudi su se nekako povukli. Kao da nisu spremni da ustanu i kažu DOSTA! Da zaustave rasipanje i uništavanje reprezentacije, fudbala i slike o Srbiji uopšte u svetu.

I navijači, poučeni prethodnim iskustvima, više ne daju tako oštre izjave, pokušavaju da nešto promene, ali ne mogu bez podrške. I oni kao da čekaju neke dobre  plime i oseke, jer ove koje vladaju danas su prepune suvišnih komentara, loših stvari….

Na početku teksta sam se upitala da li postoji spasa srpskom fudbalu. POSTOJI! Postoji način da se fudbal u Srbiji spasi i dovede u normalu, imamo one koji to mogu, i koji zaslužuju podršku svih nas, samo je problem volja!
Pa braćo Srbi, vreme je da se i taj segment promeni. Nemamo vremena za čekanje, jer sadašnjost neprestano postaje prošlost. Ne dozvolimo da fudbal postane prošlost u Srbiji, jer ga je već teško naći na mapi sveta! Prisetimo se i ne zaboravimo onaj slogan reprezentacije sa SP 2010. godine:                                                  

„Igramo srcem, vodimo osmehom!“

Beli Orlovi (M. Petković, foto: arhiva)

Dodaj komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.